top of page

ISTINE I ZABLUDE O REAKCIJAMA HRANE I RAZLIČITOG POSUĐA/ Nije svejedno u čemu pripremamo i čuvamo hranu.

Writer: Jelena Stefanović
Jelena Stefanović
Nov 12
9 min read

Neke namirnice ne smeju da se stavljaju u određenu vrstu posuđa iz više razloga, a pre svega jer mogu da imaju reakciju sa materijalom od koga je posuda napravljena, mogu da iz nje oslobađaju toksine u jelo, mogu da oštete tu posudu, može da se promeni ukus jela itd.

Primeri:




1.Paradajz i namirnice koje sadrže kiselinu,

Paradajz i sve vrste namirnica koje sadrže neku kiselinu, uključujući i neke vrste voća, ne smeju da se stavljaju u aluminijumske posude. Ova tvrdnja je u osnovi tačna.

Aluminijum je reaktivan metal. Na njegovoj površini se prirodno stvara veoma tanak sloj aluminijum-oksida koji ga donekle štiti od korozije.

Međutim, kada dođe u dodir sa kiselom hranom, naročito ako se ona zagreva ili duže čuva u posudi, taj zaštitni sloj može da se ošteti.

Kiseline reaguju sa aluminijumom i mogu da izazovu njegovo rastvaranje, odnosno prelazak određenih količina aluminijuma u hranu.

Zato su problematične namirnice:

Paradajz i paradajz-sos.

Sirće i jela sa dosta sirćeta.

Limunov sok.

Kiselo voće, poput šljiva, višanja i ribizli.

Kiseli kupus i druga ukiseljena hrana.


Važno je i koliko dugo hrana stoji u posudi, kolika je kiselost, temperatura i da li je posuda izgrebana.

To ne znači da će se neko otrovati ako jednom skuva paradajz u aluminijumskom loncu. Problem je pre svega dugotrajan i ponavljan kontakt, naročito pri kuvanju i skladištenju.

Praktično pravilo: za paradajz, voćne sokove, džemove i kisela jela bolje je koristiti nerđajući čelik, staklo ili odgovarajuće emajlirano posuđe.


 


2. Stiropor i vruća hrana.

Bilo koje vruće jelo nikako ne sme da se stavlja u posudu od stiropora-tvrdnja je uglavnom tačna.

Stiropor je ekspandirani polistiren (EPS), odnosno plastični materijal koji sadrži veliki procenat vazduha.

Njegova svojstva nisu predviđena za sve temperature i vrste hrane.

Pri visokim temperaturama može da omekša, deformiše se, a u određenim uslovima može doći i do povećane migracije hemijskih supstanci iz ambalaže u hranu.


Posebno su problematični:

-vrlo vruća jela, neposredno skinuta sa šporeta.

-vrela uljana i masna hrana.

-sipanje ključale tečnosti.

-zagrevanje hrane u stiroporskoj ambalaži u mikrotalasnoj pećnici.


Međutim, postoji jedna važna razlika: nije svaki kontakt tople hrane sa stiroporom automatski opasan. Ambalaža namenjena za hranu može biti ispitana za određene uslove upotrebe. Ali to ne znači da je pogodna za ključalu hranu.

Praktično pravilo: vruće jelo treba staviti u staklenu, keramičku ili odgovarajuću posudu od nerđajućeg čelika. Ako se koristi ambalaža za poneti, treba poštovati temperaturna ograničenja proizvođača.




3. Mleko i bakarno posuđe

Mleko se nikad ne stavlja u bakarne sudove-veoma važno pravilo, ali ne uvek.

Ovo je delimično tačno i hemijski opravdano, ali treba razumeti zašto.

Bakar je metal koji može da prelazi u hranu, naročito kada je u kontaktu sa kiselinama, ali i u zavisnosti od temperature i trajanja kontakta.

Mleko nije naročito kisela namirnica, ali nije ni hemijski potpuno nereaktivno. Sadrži proteine, masti, mineralne materije i druge sastojke koji mogu da stupaju u interakcije sa metalima.

Poseban problem je što bakar može da katalizuje oksidaciju mlečnih masti. To može dovesti do promena ukusa i mirisa, odnosno do pojave užeglog ukusa. Kod mleka i bakra treba precizno razdvojiti hemijsku oksidaciju mlečnih masti od migracije bakra u mleko. To nije ista pojava.

Ako se u mleku nađu veće količine rastvorenog bakra, mogu nastati i zdravstveni problemi. Prevelik unos bakra može izazvati mučninu, povraćanje, bolove u stomaku i druge tegobe.


Zato je važno razlikovati dve vrste bakarnog posuđa:

-neobloženo bakarno posuđe – ne treba koristiti za čuvanje ili pripremu mleka.

-obloženo bakarno posuđe

Bakarno posuđe obloženo nerđajućim čelikom ili neoštećenim kalajem ima unutrašnji sloj koji sprečava neposredan kontakt mleka sa bakrom, pa je situacija sasvim drugačija.

Dakle, nije problem ako je spoljašnjost posude od bakra, već materijal koji dolazi u neposredan kontakt sa mlekom.

 

4. Bakarno posuđe i kisela hrana

Bakarno posuđe je veoma cenjeno zbog odlične toplotne provodljivosti, ali neobloženi bakar ne treba koristiti za pripremu kisele hrane.

Posebno treba izdvojiti:

-voćne sokove.

-džemove i marmelade.

-kiseli kupus.

-marinade.

-jela sa paradajzom.

Kiselina, visoka temperatura i dugo vreme kontakta mogu povećati prelazak bakra u hranu.

Zato se kvalitetno bakarno posuđe za kuvanje obično iznutra oblaže kalajem ili nerđajućim čelikom i onda je bezbedno za upotrebu. Ovo je lepo objašnjeno u preporukama BfR-a.

 

5. Sirće i posuđe od livenog gvožđa

Sirće nikako ne sme da se stavlja u posudu od livenog gvožđa-ova tvrdnja je preterivanje i najmanje opravdana tvrdnja od ovde nabrojanih, odnosno može biti tačno, uz dodatno objašnjenje.

Radi se o prilično jednostavnoj hemiji.

Površina livenog gvožđa, kada nije zaštićena, reaguje sa kiselinama.

Sirćetna kiselina može da reaguje sa gvožđem, pri čemu nastaju rastvorljive soli gvožđa, odnosno gvožđe prelazi u rastvor. To znači da sirće može da ošteti zaštitni sloj na tiganju ili šerpi.

U hranu može preći više gvožđa, jelo može dobiti metalni ukus. Kod nekih namirnica mogu se promeniti boja i izgled.

Ali nije svaka kap sirćeta u dodiru sa livenim gvožđem katastrofa.

Na primer, kratko pečenje mesa uz malo vina ili sirćeta nije isto što i višesatno kuvanje paradajz-sosa ili sirćetnog jela u posudi od livenog gvožđa.

Kod dobro zaštićenog tiganja kratkotrajan kontakt nije isto što i dugotrajno izlaganje kiselini.

Praktično pravilo: ne kuvati dugo kisela jela u klasičnom nezaštićenom ili slabo zaštićenom livenom gvožđu. Za takva jela bolji je emajlirani lonac, nerđajući čelik ili staklo.

 

6. Med i metalna kašičica

Gotovo svuda se nalazi preporuka da se med nikad ne uzima metalnom  kašičicom. Objašnjenje koje se često daje za ovu tvrdnju-da med u dodiru sa metalom oksidiše- nije hemijski precizno.

Med zaista može da oksidiše, ali to nije isto što i tvrdnja da metalna kašičica izaziva njegovu oksidaciju.

Med sadrži šećere, vodu, organske kiseline, enzime, minerale i druge sastojke. Tokom čuvanja, pod uticajem kiseonika, temperature i vremena, mogu se odvijati različiti procesi oksidacije i razgradnje njegovih sastojaka. Jedan od pokazatelja promena tokom skladištenja jeste povećanje sadržaja HMF-a (hidroksimetilfurfurala).

Neki metali, naročito bakar i gvožđe, mogu da katalizuju oksidacione reakcije. Međutim, obična inox kašičica nije takav problem. Ona pri kratkotrajnom kontaktu sa medom ne izaziva značajnu oksidaciju.


Treba razlikovati:

-oksidaciju sastojaka meda tokom skladištenja;

-katalitičko delovanje pojedinih metalnih jona;

-kratkotrajni kontakt meda sa kašičicom od nerđajućeg čelika.


To su tri različite stvari.

Med jeste prirodno kisela namirnica. Njegov pH se najčešće kreće približno između 3,4 i 6,1, mada zavisi od vrste meda.

Pošto je kiseo, u teoriji može reagovati sa nekim metalima. Međutim, iz toga ne sledi da je zabranjeno koristiti metalnu kašičicu.

Postoji ogromna razlika između:

-kratkotrajnog kontakta meda sa kašičicom.

-dugotrajnog čuvanja meda u posudi od reaktivnog metala.


Kašičica od nerđajućeg čelika (inox) potpuno je prihvatljiva za uzimanje meda. Isto važi i za srebrnu kašičicu.


Problem bi mogao nastati kada bi med dugo stajao u posudi od bakra, neobloženog aluminijuma ili nekog drugog reaktivnog metala.

Drvena kašičica je sasvim u redu, ali nema nikakvog razloga da se izbegava obična inox kašičica.

Treba da znate da se med u prehrambenoj industriji prerađuje i skladišti u odgovarajućim posudama od nerđajućeg čelika. Dakle, slobodno može da se koristi metalna kašičica za med. Nema potrebe za posebnim priborom.


 


7. Sokovi od citrusnog voća i plastična ambalaža

Sokovi, poput limuna i pomorandži, ne bi smeli da se sipaju u plastične posude-netačno kao opšte pravilo.

Nije svaka plastika ista. Postoje različite vrste plastika, sa različitim hemijskim i fizičkim svojstvima.

Neke vrste plastike su sasvim pogodne za kontakt sa kiselim namirnicama, uključujući limunov i pomorandžin sok. Na primer:


PET (polietilen-tereftalat) koristi se za flaše za vodu i sokove.

HDPE (polietilen visoke gustine) koristi se za ambalažu raznih prehrambenih proizvoda.

PP (polipropilen) koristi se za brojne posude za hranu.


Ako je posuda proizvedena i deklarisana za kontakt sa hranom, a naročito ako je namenjena za sokove, nema razloga da se citrusni sokovi ne smeju držati u njoj. Citrusni sokovi sadrže i etarska ulja, naročito u kori, a neka od njih mogu uticati na pojedine plastične materijale. Zato nije dobro uopštavati da je svaka plastika pogodna za svaku namirnicu.

Naravno, postoje ograničenja. Treba voditi računa o:

-vrsti plastike i nameni posude.

-temperaturi tečnosti.

-vremenu čuvanja.

-,ogućim oštećenjima, ogrebotinama i istrošenosti posude.

-uputstvu proizvođača.

Posebno treba izbegavati sipanje vrelih sokova u plastične posude koje nisu predviđene za visoke temperature, dok hladan, sveže ceđen sok od pomorandže u odgovarajućem bokalu od prehrambene plastike nije nikakav problem.


8. Plastične posude i masna hrana

Ovo se nadovezuje na priču o citrusnim sokovima.

Ljudi često misle da je kiselina najveći problem kod plastike. Međutim, kod nekih plastičnih materijala važni su i sadržaj masti, temperatura i vreme kontakta.

Masna hrana može povećati migraciju pojedinih supstanci iz ambalaže, ukoliko materijal nije predviđen za takvu upotrebu. Zato treba razlikovati:

-posude namenjene za hladnu hranu.

-posude namenjene za masnu hranu.

-posude predviđene za zagrevanje.

-jednokratnu ambalažu koja nije namenjena ponovnom korišćenju.

I još jedna važna stvar: oznaka da je posuda od plastike namenjena za kontakt sa hranom ne znači automatski da je pogodna za mikrotalasnu rernu.


9. Aluminijumska folija i slana ili kisela hrana

 Mnogi ljudi koriste aluminijumsku foliju gotovo svakodnevno, bez razmišljanja o tome šta umotavaju.

Aluminijum reaguje ne samo sa kiselinama nego i sa solima. U prisustvu vode i elektrolita može doći do korozije i prelaska aluminijumskih jona u hranu. Na primer:


-riba marinirana limunom.

-meso u marinadi sa sirćetom.

-slani sir.

-kiseli kupus.

-paradajz i jela sa paradajzom.


Nije problem samo kada se folija zagreva. Migracija aluminijuma može se događati i tokom čuvanja hrane na niskim temperaturama. Ovo je potvrđeno i preporukama nemačkog Saveznog instituta za procenu rizika (BfR). Nije svejedno ni na čemu se nalazi folija. BfR upozorava da kontakt aluminijuma sa kiselinama i solima povećava migraciju aluminijuma u hranu. Kao alternativu za pečenje preporučuje druge materijale, a između hrane i folije može da se stavi papir za pečenje, čime se smanjuje neposredan kontakt.


Postoji takođe zabluda u vezi alu folije i strane na koju se hrana stavlja. Ne postoji nikakvo naučno objašnjenje za tu zabludu.

Folija ima mat i sjajnu stranu zbog procesa proizvodnje, gde se na samom kraju procesa spajaju dva lista folije, pa kad se provuku kroz valjke strana koja je bila u dodiru sa valjcima je sjajna, dok je ona gde su dva lista spojena je mat. Da bi se razumelo zašto izbor strane folije ne menja rezultat pečenja, važno je znati kako se prenosi toplota u rerni:

  1. Aluminijum je izuzetan provodnik toplote. Pošto je folija debljine svega oko 0,016 mm, toplota prolazi kroz nju gotovo trenutno, potpuno nezavisno od izgleda površine.

  2. U rerni vreo vazduh kruži oko hrane i zagreva foliju. Ni ovde sjaj ili mat strana nemaju nikakav uticaj.

  3. Sjajna površina reflektuje oko 88% infracrvenog (toplotnog) zračenja, dok mat strana reflektuje oko 80%. Ovo je jedino mesto gde postoji teoretska razlika, na kojoj i počiva ova zabluda.

    Ta razlika se ne primećuje jer u standardnoj rerni većina toplote do hrane dolazi putem prva dva načina prenošenja toplote, a mnogo manje direktnim zračenjem grejača.

    Čak i kod dela toplote koji dolazi putem zračenjem, razlika u refleksiji od nekoliko procenata je toliko zanemarljiva da laboratorijski testovi pečenja ( koje su sprovodili America's Test Kitchen i proizvođač Reynolds Kitchens) nisu pokazali nikakvu razliku u temperaturi hrane niti u vremenu pečenja.


    Postoji jedan izuzetak. Jedini slučaj kada proizvođači navode koju stranu da koristite jeste kod nelepljive-non stick alu folije. Kod nje je specijalni premaz protiv lepljenja nanet isključivo na mat stranu, pa tada hrana mora ići na nju, ali je to uvek jasno naznačeno na pakovanju. Kod obične folije, slobodno možete da stavljate hranu kako želite.




10. Gvožđe i promena boje hrane

Ovo je posebno zanimljivo jer nije svaka reakcija posuđa i hrane obavezno i štetna.

Gvožđe može da prelazi u hranu tokom pripreme, naročito kada se kuvaju kisele namirnice.

To može imati nekoliko posledica:


-povećanje sadržaja gvožđa u jelu.

-promenu boje hrane.

-pojavu metalnog ukusa.

-promenu nekih hemijskih svojstava namirnice.


Na primer, sos od paradajza pripremljen u nezaštićenom gvozdenom posuđu može dobiti tamniju nijansu i metalni ukus.

S druge strane, upravo se zbog prelaska gvožđa u hranu u nekim zemljama koriste posebni gvozdeni predmeti za kuvanje, poput poznate afričke gvozdene ribice, Lucky Iron Fish.

Dakle, postoji razlika između nekontrolisanog prelaska metala u hranu i namernog povećanja sadržaja gvožđa.

 


11. Keramičko posuđe i olovo-kako utiču na hranu

O ovome se mnogo manje govori nego o upotrebi aluminijumskog posuđa.

Neke tradicionalne glazure za keramiku mogu da sadrže olovo, a u pojedinim slučajevima i kadmijum.

Ako glazura nije pravilno formulisana i pečena, ili ako je posuda oštećena, postoji mogućnost prelaska ovih metala u hranu.

Posebno su problematične:

-ručno rađene posude nepoznatog porekla.

-dekorativni keramički predmeti koji nisu namenjeni za hranu.

-posude sa oštećenom glazurom.

-staro posuđe čija bezbednost nije proverena.

Kisela hrana može povećati migraciju olova iz glazure. To je važan razlog da ne koristimo svaku lepu keramičku činiju za pripremu i čuvanje hrane.

 

12. Drveno posuđe i higijena

 Ovde nije reč o hemijskoj reakciji između hrane i posuđa, nego o mikrobiološkoj bezbednosti.

Drvo je porozan materijal i može da upija vodu, sokove iz mesa i druge materije, kao i mirise.

To ne znači da je drvena daska sama po sebi nehigijenska. Naprotiv, pravilno održavana drvena daska može biti sasvim bezbedna.

Ali važno je:

-ne ostavljati je dugo mokru.

-temeljno je prati nakon kontakta sa sirovim mesom.

-dobro je osušiti.

-zameniti je kada postane duboko ispucala ili oštećena.

Posebno treba naglasiti da se za sirovo meso i povrće, kao i za voće, preporučuju odvojene daske.

 

Za kraj sažetak:

Kisela hrana u aluminijumu- Tačno

Vruća hrana u stiroporu- Uglavnom tačno

Mleko u bakarnom posuđu- Opravdano

Sirće u livenom gvožđu- Tačno, uz ograničenja

Metalna kašičica za med- zabuda

Citrusni sok u plastici-Netačno kao opšte pravilo

 

Još nešto što je važno za razumevanje cele teme:

Postoji jedan zajednički princip koji povezuje gotovo sve ove primere:

Materijal posude nije hemijski potpuno neutralan u odnosu na namirnicu koja se u njoj nalazi.

Na to utiču:

-hemijski sastav namirnice (kiselost, sadržaj soli, masti).

-vrsta materijala od kojeg je posuda napravljena.

-temperatura.

-dužina kontakta.

-stanje površine posude i eventualna zaštitna obloga.

To je upravo razlog zbog kojeg prehrambena industrija mora da ispituje materijale koji dolaze u kontakt sa hranom. Nije dovoljno da nešto izgleda čisto i da se ne menja njegov izgled. Važno je i šta iz materijala može preći u hranu.

Nije svaki metal opasan, niti je svaka plastika nebezbedna.

Bezbednost zavisi od konkretnog materijala, njegove namene, temperature, sastava hrane i dužine kontakta. Evropska komisija upravo tako definiše bezbednost materijala koji dolaze u dodir sa hranom.

Comments


bottom of page